A true friend is one who holds your hand and touches your heart

utorak, 29.07.2008.

Samo ti, nebo to zna, voliš kao ja....

Lovin´ arms

If you could see me now
The one who said that he would rather roam
The one who said hed rather be alone
If you could only see me now

If I could hold you now
Just for a moment, if I could really make you mine
Just for a while turn back the hands of time
If I could only hold you now

cause Ive been too long in the wind
Too long in the rain
Takin any comfort that I can
Looking back and longing for the freedom of my chains
And lying in your lovin arms again

If you could hear me now
Singin somewhere in the lonely night
Dreaming of the arms that hold me tight
If you could only hear me now

cause Ive been too long in the wind
Too long in the rain
Takin any comfort that I can
Looking back and longing for the freedom of my chains
And lying in your lovin arms again

I can almost feel your lovin arms again.

petak, 30.05.2008.

May God bless you, adios...

Svaki put kad pogledam oko sebe shvaćam koliko je svemir nedokučiv. Pažljivo promotrim zvijezde, ima ih na milijune, gledam kako svjetlucaju na noćnom nebu sve s porukom jedinstva. I vidim Mjesec koji kruži oko Zemlje savršenom putanjom, putanjom koju znanstvenici mogu izračunati za stoljeće unaprijed.
A što je s mojim putem? Ovdje je svatko znanstvenik svog vlastitog puta i sami ga planiramo, dan za danom, svakom mišlju i svakim djelom. Sva djelovanja posljedica su misli, a misli su mnogo moćnije nego što ih mi shvaćamo jer one djeluju na druge oko nas. Kad znamo istinu, ne možemo okrivljivati druge za trenutke nesreće jer nesreće su plod naših djela. Važno je živjeti u sadašnjosti, živjeti sada, jer nijedan trenutak se ne ponavlja dva puta. Naše sadašnje misli i trenutačno djelovanje stvaraju našu budućnost tako da smo već u prošlosti stvorili jezgru svog budućeg puta. Ta se jezgra može preoblikovati, no moramo imati cilj i svrhu življenja. Čovjek ima sklonost življenja izvan života. No ne treba očekivati da se prometnice kreću cestom bez vozača ili da nailazimo na pozaspale vozače. A upravo se to događa u mnogim životima: bez pravaca, bez buđenja, samo iskustva događaja i nepotrebnih svakodnevnih problema. Svatko je svoj vozač te samo određujemo smjer birajući vlastit put. Ne smijemo postati robovi osjetila i žudnji, te tako izgubiti smisao življenja.
Bliži se dan kada ćemo postati prašina što lebdi nad Zemljom. Stoga je zadnji trenutak da se osvijestimo i ostavimo svu prošlost. Prošlost je u prošlosti i ništa ju ne može izmijeniti. Budućnost postoji, ali je nepoznata i ne treba trošiti vrijeme pitajući se o joj. Razmišljamo o sadašnjosti jer to je sada, a što radimo i mislimo sada određuje našu budućnost. Stoga, vrijeme za početak puta za napredovanje je sada.

Ovaj tekst shvatiti će posebice dobro par ljudi ako ga pročitaju.

Ovo je zadnji post na ovom blogu. Želim svim čitačima i ostalim prijateljima sve najbolje u životu. Neka vas prati sve ono što vas ispunja i čini sretnima. Adios…

ponedjeljak, 11.02.2008.

This time, lord you gave me a mountain

Svaka riječ je suvišna, svaki pogled je uzaludan, svaki dodir je bespotreban… Kako je ponekad teško kada ne znaš kome da se obratiš, kada ne znaš od koga da zatražiš pomoć. I onda se zatvaraš pokušavajući se suočiti sam sa sobom, no bezuspješno. I tako svaki dan iznova. Jednostavno se ne možeš suočiti sa sudbinom i shvatiti da je tako moralo biti. Ne možeš prihvatiti da si opet povrijeđen i iznevjeren na isti način. I koliko god pokušavao to potisnuti i uživati u svakom trenutku koji nam je pružen, uvijek nas nešto podsjeti na to i opet te savlada taj osjećaj samoće, boli. I ne znaš kako dalje. Utjehu tražiš u svakoj riječi, pogledu, stisku, no sve je uzaludno. Nigdje ne možeš pronaći svoje utočište, ne možeš doći do mjesta gdje ćeš znati da si na sigurnom, gdje znaš da te ljudi vole i poštuju onakvom kakva jesi, gdje se nećeš morati svaki dan suočavati sa novim usponima i porazima. Mjesto na kojem ćeš biti sretan, gdje ćeš moći bezbrižno trčati i gledati ptica let, osluškivati tajne prirode, gdje znaš da te nema tko ponovno iznevjeriti i povrijediti. Znam da je to samo iluzija koju mogu doseći jedino u svojoj mašti. Ali barem mogu maštati. To mi nitko ne može zabraniti. Možda ću izgledati kao neki čudak izgubljen u prostoru i vremenu, ali barem ću živjeti na način koji želim i volim. No teško je to postići. Jer da bi opstao u ovom surovom svijetu moraš se odreći dijela sebe i prilagoditi se okolini. To nas možda ponekad ubija, ali nitko nam ne brani da živimo po svom i budemo izloženi odbacivanju od drugih i njihovim svakojakim komentarima. Ipak je najteže ostati svoj. A tko rijetko tko od nas to uspije postići. I onda se pitamo s kime mi to svaki dan razgovaramo, ispijamo kave, dijelimo radno vrijeme. Da li su to samo maske koje svatko od nas svako jutro navlači i navečer skida. To ostaje vječna tajna. Jer nikad nećemo spoznati kakav netko uistinu jest u srži svoga bića. Vjerojatno će mnogi reći da baljezgam gluposti. Možda i jesam. Ali se zapitajte da li postoji osoba koju nikada nije iznenadila reakcija osobe koju «savršeno» poznaje. I na kraju ispada da je naš život maskenbal koji nam priređuju naši prijatelji mada mi toga nismo ni svjesni. Ali nije bitno kakvi su drugi, bitno je kakvi smo mi sami. Jer na kraju uvijek ostajemo sami. Suočeni sami sa sobom i kuferom osjećaja s kojim tako često ne znamo što bi pa bi ga najradije poklonili prvoj osobi koja naiđe. Ali ne ide to tako. Igra ima drugačija pravila koja rijetki razumiju. Igra je to u kojoj uvijek mala svjetlosna pahuljica pronađe put iz tog kufera, postavi se negdje u visini grudnog koša, tamo gdje najviše boli i osvijetli put. Otvori vam neko novo područje za koje niste ni znali da postoji, pokaže kolika se snaga u vama još nalazi te da je bol najbolji put za otkrivanje vlastitih nadnaravnih sposobnosti. Iskra je to života zbog koje ujutro otvorim oči, nadajući se da će današnji dan biti u kategoriji boljih.

subota, 29.12.2007.

Memories, sweetened thru the ages just like wine

Za koju noć još će jedna godina biti iza nas, još će jedna stranica biti prelistana. Kao da smo jučer prelistali prošlogodišnju stranicu, a ponovno završavamo sa ispisivanjem ovogodišnje. I tako godinu za godinom, polako prolazi naše vrijeme. Postajemo putnici u vremenu i prostoru. Taj put možemo prijeći s više ili manje zadovoljstva. Na nama je da odaberemo gdje ćemo skrenuti. Uglavnom skrenemo slučajnim odabirom, tako nam se čitav život pričinja spletom slučajnosti. Ali ipak sami stvaramo putokaz pomoću kojega ćemo putovati. Drugi nam pomažu da lakše pronađemo prečac do cilja i na trenutak nas učine sretnima. I tako prođe mnoštvo ljudi kroz naše putovanje. I nisu svi ljudi onakvi kakvima ih mi zamišljamo. Ipak živimo u realnom svijetu, a ne u nekoj imaginaciji koja nas zadovoljava. Možda je najbolje ono putovanje koje putujemo unutar sebe. Kada napustimo realni svijet u kojeg su nas smjestili i krenemo u nezaboravnu pustolovinu unutar naše osobnosti. Tada otkrijemo nešto čega prije nismo bili svjesni – pronađemo sami sebe. To jest teško i mukotrpno putovanje, ali ipak na posljetku bude veličanstveno, kada shvatimo da postojimo. Možda mi i jesmo samo jedna osoba u svijetu, ali ne smijemo zaboraviti da smo za nekoga svijet. Da netko ne može živjeti bez toga svijeta. I tako mi postajemo semafor na nečijem putu. Možda sam i ja jedan od mnoštva semafora na nečijem putu. I zbog toga sam sretna. Što barem nešto nekome značim, što nekome pomažem da lakše odabere skretanje na raskrižju. Nadam se da nikoga neću upiti na krivo skretanje. I možda bi bilo najbolje da ovaj post privedem kraju uz molitvu Siux Indijanaca:

Bože, podaj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti;
podaj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti;
podaj mi mudrost da razlikujem jedno od drugog.

I na kraju, zahvalit ću se svim ljudima koji su barem jedno svjetlo na semaforu na mojem putu. Hvala vam svima i želim vam sve najbolje u sljedećoj godini, kao i u cijelom životu. Slijedite svoje snove, jer ćete ih tako i najlakše ostvariti. Nikada nemojte odustati, i kada bude najteže, ne odustajte, jer se trud uvijek isplati. Sretna Nova godina svim ljudima dobre volje, a ponajviše onima koji se vole!!!!!!!

petak, 23.11.2007.

To sam ipak JA!!!!!

Ekipa, kako ste mi svi???!!!! Joj kako me ovih dana nešta puca…. Stalno imam višak energije koji ne znam kako da iskoristim. A moram se i čuvati da se ne istrošim previše, jer će mi možda jednom trebati ta energija. Baš sada razmišljam način na koji da ostvarim jedan od mojih snova– seks u bestežinskom stanju. Već sam počela skupljati novac, ali mislim da nemam dovoljno ni za labelo da mi se usta ne osuše. Ali, možda bi mi ipak onaj tko bude sa mnom mogao vlažiti usta, pa mi je potrebnije kupiti od toga kremu za stopala. Moram na vrijeme na sve misliti. Znači, za ostvarenje moga sna potrebna mi je jako velika kondicija i, naravno, veliko brdo love. Kondiciju mogu ostvariti na više načina: da svaki zalogaj žvačem 50-ak puta, da plešem na rock&roll pjesme, da zapaljujem vatru trljajući drvo od drvo, pokušavati pojesti 10 štapića u pola minute, paljenjem ugaslih svijeća na groblju, brojenjem koliko mi dlake otpadne svaki dan… Ima tu još dosta načina kako bih mogla postići dobru kondiciju. No ostaje mi drugi problem: kako da sakupim dovoljno novca. Razmišljala sam pa mislim da ima nekoliko načina. Prije svega, mogla bih iskoristiti svoj talent pjevanja i glume, pa bih mogla pjevati ljudima dok beru naranče ili masline, lakše će im ići, mogla bih pjevati i glumiti u predizbornim reklamama, mogla bih davati instrukcije iz zalijevanja cvijeća i pašenja trave. Mislim da mnogi ljudi to ne znaju dobro raditi. Primjerice, mnogi ljudi zalijevaju cvijeće preko dana, a to se ne smije, jer onda cvijeće dobije postvodni šok, te se cvijeću skraćuje rok trajanja. Zato treba biti pažljiv prema cvijeću, jer će nam ono to vratiti. A što se pašenja trave tiče, mnogi ljudi to uopće ne rade. Ali to bi svatko trebao obaviti s vremena na vrijeme. No treba biti oprezan kada se ide pasti. Treba paziti da nema trakavica na travi, zato bi bilo dobro da ponijete uz sebe džepni mikroskop. Uvijek ga je dobro imati pri ruci. I kada se provjeri da li ima trakavica ili ostalih bića onda se može krenuti u akciju. Onda uzmemo čopor trave, stavimo ga u usta i lagano žvačemo zubima koncentrirajući se na taj neopisiv osjećaj kliženja trave po zubima. To se ne može ničim zamijeniti. Sad sam se sjetila da bih mogla ići testirati kave po kafićima. Mislim da je to unosan posao. Samo mi treba dobar menadžer i mislim da imam u planu nekoga!!!! Ma pričam gluposti…. E i zaboravih napisati da ću se najvjerojatnije prijaviti na Prvi glas Ploča. Mislim, malo radi razonode. Možda dobijem neku nagradu pa mi se poveća fond za ostvarenje moga sna. Samo još ne znam koju bih pjesmu pjevala. Mislila sam od Azre-A šta da radim, ali ne znam koliko bi dobro prošla s time. Pa bi vas zamolila, da svi koji pročitaju ovaj post, ostave u komentarima prijedlog šta bi mogla pjevati. Nemojte neke laganice, jer želim da se publika zabavi, pa eto, ostavljam vam na razmišljanje. Sad mi je pala jedna ideja na pamet: Gdje bi mogla reći svoje sudbonosno «Da!» - Na stablu banane. Zamislite scenu – dva mala slatka majmuna s mašnicama oko vrata drže naša prstenja, mi stižemo na žirafama odjeveni u haljine ispletene od avokadova lišća, svježe banane na stablu čekaju da ih podijelimo s majmunčićima, Božji pijetlovi nam pjevaju pjesme, ajmeeeeeeee……. Kako romantično…. Ali ne znam kako bih to uspjela. Nastojat ću. Mislim da u Gradcu ima stablo banane, samo ne vjerujem da ima banana na njemu i majmuna i ostalih potrepština za proces. Ali dobro, sve ćemo mi to uskladiti. Nadam se da neće biti nekih većih problema. A šta vi ljudi moji mislite o ovoj mojoj ideji???!!!! Ja mislim da ima smisla. Možda sam se malo previše raspisala, ali događa se. Mogla bi još samo pozdraviti neke ljude:
J Najveći pozdrav mojoj ljubavi koja je daleko od mene… Želim da znaš da te beskrajno obožavam i da mi neizmjerno fališ. Jedva čekam dan kada ćeš doći. Mwa
JPozdrav mom najboljem prijatelju Zemi koji me uvijek zna oraspoložiti kad treba. Zemo, hvala ti na tome i svemu drugom!!!
JPozdrav Dei koja je uvijek tu kad je trebam i od koja mi daje mnoge korisne savjete. Hvala ti!!!
JPozdrav Matini, koja me nikada nije iznevjerila i na koju mogu uvijek računati. Hvala!!!
JPozdrav mom jako dragom prijatelju Tonćiju i njegovoj dragoj Ivi… Uživajte koliko god možete, jer možda jednoga dana to ne budete u mogućnosti. Ali znate da se za ljubav treba žrtvovati, pa nemojte odustajati!!!
JPozdrav mojoj prijateljici Marti i molim te da se ne ljutiš što nekada kažem «kraljica». Ne želim te povrijediti s ničim, sorry…
JPozdrav mojoj prijateljici Karmen, koja je uvijek uz mene kad je trebam. Hvala ti na tome i znaj da ti želim sve najbolje…
JI pozdrav svim mojim ostalim prijateljima, kolegama iz razreda i čitateljima ovog bloga koje nisam spomenula. Molim vas nemojte se ljutiti jer mislim da mi je post ionako predug. Ali znajte da ste mi svi dragi i da sam uvijek uz vas…

subota, 20.10.2007.

Val u nama

Ovih dana često razmišljam o životu i promjenama koje nam se događaju. Nekada nam se je teško priviknuti na nešto novo, jer smo se previše naviknuli na ono staro. U ovom razdoblju života možda nam se događa najviše promjena, i ponekada nam to teško pada. No, moramo shvatiti da promjene ne dolaze izvana, barem ne u cijelosti i ne one velike, životno važne. Možda u tome i leži bit zrelosti? Možda je zrelost onaj trenutak kad shvatiš da je ključ tvog života u tvojim rukama i da si ti jedina osoba koja može nešto promijeniti. Vanjski utjecaji mogu biti kratkoročno rješenje, mali valići promjene koji čeznu za onim velikim, najvećim i najbitnijim valom. Mali valići predstavljaju osvježavanje boje na maski koju svako jutro navlačite na lice i svaku večer, prije spavanja skidate. No onaj veliki val, najbitniji val... val je vlastitog unutarnjeg zadovoljstva. Val je to koji donosi smiraj, zadovoljstvo i mir. Val je to koji donosi ljubav prema sebi i prema drugima. Val je to s kojim smo rođeni i koji čeka dobar vjetar, pravi trenutak, da vas povede na čarobno putovanje vlastitih vrijednosti i prihvaćanja.
Kod nekih se taj val pokrene ljubavlju druge osobe, osobe koja vas prihvaća sa svim manama i vrlinama. Kod nekih se probudi nakon događaja kada ih nebo upozori na greške i pokaže snagu vala koji se u njima nalazi. Kod nekih se val pokrene čitanjem nekog teksta, slušanjem glazbe, gledanjem nekog filma... A znate što je najzanimljivije? Najzanimljivije je to što te promjene ne trebaju biti i često nisu spektakularne, ne zahtijevaju vatromet i veliku buku.
Jedino što zahtijevaju je da čarobnom valu dopustite da s vašeg lica skine masku koju ste sami sebi nametnuli. Trenutak kad otkrijete svoje pravo lice, zadovoljni sami sa sobom upravo onakvima kakvi jeste. Trenutak je to kad je taj val na svom vrhuncu, kad ispire pogreške prošlosti i donosi prekrasnu budućnost. I onda ćete shvatiti da promjena ustvari nije promjena već jednostavni povratak na ono istinsko u vama. Probudite val u sebi i dopustite mu da vas ponese na prekrasno putovanje...

nedjelja, 09.09.2007.

Dosao je i taj dan

Kad pogledam kad sam zadnji put objavila post, čini mi se tako davno, a kao da sam ga jučer pisala. tako se događa i sa mnogim drugim stvarima u životu, na prvi pogled tako davne, a kao da su jučer bile. Još jedno ljeto je iza nas, još jedna stranica života je prelistana. Što je na njoj ostalo zapisano to samo mi znamo. Meni je ovo ljeto bilo jedno od najboljih razdoblja u životu i neke stvari nikada neću zaboraviti. Iza mene su sati i sati provedeni s osobama koje volim najviše na svijetu. Neke osobe su još uvijek tu, blizu mene, a osoba koju najviše volim morala je otići. Teško je kad se moraš od nekoga odvojiti, makar znaš da će se jednom vratiti. Teško je prihvatiti da neće biti kraj tebe kad ga najviše trebaš i želiš. Cijelo vrijeme sam znala da odlazi, ali nisam znala da će taj dan tako brzo doći, ali došao je. Došao je čas našeg rastanka. Željela sam zaustaviti vrijeme i zauvijek ostati u njegovu zagrljaju, ali to je bilo nemoguće. On je morao otići. Možda na prvi pogled sve izgleda kao i prije, ali nije. Nedostaje jedan veliki dio mene kojeg sada ne mogu pronaći. Ponovno lutam nepreglednim prazninama i čekam da dođe onaj koga najviše trebam. Znam da će jednom doći, ali taj dan sada izgleda tako daleko. No ne preostaje mi ništa drugo nego čekati, čekati dan kad ću vidjeti onog koga volim najviše na svijetu… Vjerujem da se naša ljubav neće ugasiti unatoč svim kušnjama, jer ljudi su svakodnevno na različitim iskušenjima i nekada se je teško boriti protiv toga. No ako nam je do nečega zaista stalo, onda ćemo se za to boriti do kraja. Ja moju ljubav volim više od svega i ne želim ga izgubiti. Jednom prilikom sam rekla jednoj prijateljici da ako jednom više ne budem s njim, da neću biti s nijednim drugim muškarcem. Ne znam do kada ću biti s njim, hoće li to biti cijeli život ili samo mali dio njega. Ali uistinu sigurno nikoga neću ovako voljeti. Možda to sada zvuči smiješno i otrcano, ali oni koji me zaista poznaju znaju koliko ja tog čovjeka volim, znaju kako sam sretna dok sam pored njega i znaju kako mi je bilo kad je otišao. Zato koliko god metara, kilometara, milja, svjetlosnih godina bili udaljeni, ništa neće izbrisati ljubav iz moga srca. Voljet ću ga uvijek ma kakav odnos bio među nama. Voljet ću ga kao moju prvu ljubav, kao osobu koja mi je pokazala što znači voljeti, kao najboljeg prijatelja, voljet ću ga…. Od kad sam s njim osjećam se kao nova osoba, jer sam s njim otkrila jedan novi dio sebe, dio za koji prije nisam znala da postoji. Nisam znala da mogu nekoga ovako voljeti i da mi ta ljubav bude uzvraćena. Mnogi me pitaju da li barem na dan poželim da sam slobodna, bi li ga prevarila kad bi se našla u situaciji da nitko za to ne sazna i mnoga slična pitanja. Na sva pitanja postoji samo jedan odgovor: NE! Jer ja samo njega volim, samo njega želim i nikoga više. Jer u njemu sam se pronašla, on je ono o čemu sam oduvijek sanjala, on je ono što sam oduvijek željela. Zato ti još jedno ljubavi moja kažem: VOLIM TE NAJVIŠE NA SVIJETU!!!!

Ovim putem želim se još zahvaliti osobama koje su uz mene uvijek, pa i sada, kad mi je zaista teško. Ne znam kako bih bez vas ovo prebrodila. Ne znate ni sami koliko mi znači jedan vaš osmijeh, jedna vaša riječ ili samo pogled. Možda se u tom trenutku nisam smijala, već sam plakala, možda nisam govorila, već sam šutjela, možda su mi oči bile zatvorene, ali duboko u mom srcu ostao je vaš osmijeh, riječ pogled. I zato vam hvala najveća na tome i uvijek ću biti sretna što imam prijatelje o kojima se često može samo sanjati. Hvala vam što me volite i cijenite onakvu kakva jesam… Hvala vam i znajte da ću i ja biti uz vas kad vam bude najteže i kad budete najsretniji kao što ste i vi uz mene!!!

ponedjeljak, 06.08.2007.

Dan prijatelja

1.8 je bio službeni dan prijatelja. Taj dan sam bila spriječena napisati post, ali zato ću to obaviti danas.
Ljudi često misle da su nam znanci prijatelji. No, postoji razlika između znanaca i prijatelja. Znanac je netko čije ime znaš, koga vidiš s vremena na vrijeme, s kim vjerojatno dijeliš neke zajedničke interese i osjećaš se ugodno u društvu te osobe. Imam popriličan broj znanaca i poznanika, no s njima dijelim malo svog života. Oni ne razumiju mene u potpunosti, ja ne razumijem njih, uglavnom zato što ih ne poznajem dovoljno. I jednostavno, te odnose puštam da budu takvi kakvi jesu. Povremeni i plitki.
S druge strane, prijateljstvo je nešto gotovo nadnaravno. Osoba je to koju voliš na poseban način, ne nužno ljubavni, osoba je to do koje ti je stalo, o kojoj brineš i na koju misliš kad nije u blizini. Prijatelji su ljudi na koje pomisliš kad vidiš nešto što bi im se moglo svidjeti, a to znate jer ih tako dobro poznajete. Osobe su to čiji lik stalno nosite u glavi i čije postupke i želje poznajete kao svoje. Prijatelji su osobe uz koje se osjećate sigurno jer znate da vas vole. Prijatelji su osobe koji se sjete vašeg rođendana. Prijatelji vas nazovu samo da vide kako ste, jer prijatelji ne trebaju izgovor za poziv. I znate da ukoliko imate problema, oni su tu da vas poslušaju. I vi ste tu za njih. Prijatelji su ljudi koji vam se neće smijati ili izigravati vas, a ako to ipak naprave potrudit će se ispraviti svoju grešku, i ako vam je stalo do njih, oprostit ćete im. To su ljudi koje volite, bez obzira znate li to svojom sviješću ili ne. Prijatelji su osobe koji vam ponude rame za plakanje kad vam je teško ne osuđujući vaše postupke. Prijatelji su osobe koji vam ponude zagrljaj kad vam je on najpotrebniji, zagrljaj o kojem ne razmišljate koliko će trajati i tko će prvi pustiti. Prijatelji stoje uz vas na vašem vjenčanju, noseći prstenje ili je to osoba koja stoji uz vas izgovarajući vama i vi njoj najljepši zavjet. Prijatelji su osobe koji će vas zaustaviti kad radite greške i pomoći vam kad je najpotrebnije. Njihovu ruku uvijek možete držati i osjetiti ljubav. Prijatelje uvijek možete zagrliti i poljubiti bez da vam to bude čudno zato jer razumiju stvari koje radite i zbog njih vas vole. Uvijek su uz vas. Drže vašu ruku, a dotiču vam srce. Gledaju vas dok živite i vi njih gledate dok žive te učite jedno od drugog i uživate u tome. Prijatelji su osobe koje vas čine boljim bićima.
Smatram se sretnom osobom jer mi je život podario blago istinski najboljih prijatelja koji su samim svojim postojanjem i dijeljenjem svoje duše sa mnom učinili od mene bolju osobu. Hvala vam.

nedjelja, 17.06.2007.

Moć riječi

Evo maloprije sam naišla na ovu izjavu: Oženi se osobom s kojom rado razgovaraš i u čijem društvu uživaš, jer kad ostarite razgovor će biti jedna od najvećih kvaliteta vašeg zajedništva. I to me je potaknulo na malo dublje razmišljanje. Zapravo, kad biste pitali nekoga koja je najveća moć, dobili biste raznolike odgovore. Od moći izbora, osjećanja, razmišljanja, djelovanja, govora, ljubavi, mržnje, egzistiranja... I svatko bi bio u pravu jer sve su naše moći najveće i same po sebi čudo. Iako ljudi imaju tendenciju uzimanja stvari zdravo za gotovo, trebali bi ponekad zastati i razmisliti kakva smo jedinstvena bića, prava mala čuda, svatko za sebe, jer mi zapravo imamo osjetila. Ali kad bolje razmislimo, što bi nam i ti osjećaji značili da nema riječi. Zapravo se ništa nije toliko stvaralo i razaralo kao moć riječi... Od najvećih ljubavi do najgroznijih ratova. I ono što ostavlja najviše traga na nama jesu riječi: pročitane ili izgovorene gdje naše biće do detalja prožima dojam ili osjećaj koje su te riječi ostavile na nas, bio on dobar ili loš. Okružujemo se ljudima čije riječi želimo slušati, uz koje se osjećamo dobro, čije misli su kompatibilne s našima i provodimo vrijeme s tim osobama stvarajući ideje, gradeći novi svijet. I sposobni smo uništiti jedno divno prijateljstvo ili vezu ukoliko druga strana izgovori riječi koje nam ne odgovaraju, koje bole i ostavljaju duboke tragove na našoj duši. I ovaj virtualni prostor upravo pokazuje, barem jednim dijelom, koliko je velika snaga izgovorene riječi.... Svatko od nas ima svoj prepoznatljiv trag u napisanim riječima, neke taj trag inspirira, neke ljuti, razvijaju prijateljstva i neprijateljstva, ljubavi...
Pa što bi ljubav bila bez riječi? Zaljubljujemo se u izgovorene ili ispisane riječi, slijedi susret, pogled, osjećaj... I opet se vraćamo onoj moći: moći riječi gradeći vezu na razgovorima, upoznavanjima i bliskosti... I tijekom vremena imamo izbor: nastaviti razgovarati i graditi taj odnos više i dublje ili prestati izgovarati ono što nam je u mislima i u srcu i pustiti da se temelji koji su se do tada gradili slovima uruše i unište... Lijepo je biti zaljubljen, osloniti se na kemiju, osjetiti kad ti srce luđački kuca i na samu pomisao na voljenu osobu, no u onom citatu s početka ovog teksta ima toliko istine da nekoga te riječi mogu i zaboljeti. S vremenom komunikacija se prenosi i na ostale dijelove tijela pa s voljenom osobom možete komunicirati pogledom, gestom, mislima... No vrijeme napravi svoje pa često počinjemo pretpostavljati što druga strana misli ili osjeća. I druga strana čini isto... I riječi se prestanu dijeliti. Počinje udaljavanje, nerazumijevanje i traženje boljeg negdje drugdje. Oduvijek me fascinirala ljudska sposobnost ulaganja energije u nešto novo s upitnim dobitkom radije no ulaganje energije i riječi u postojeći odnos. I upravo zbog toga mi se onaj citat duboko usjekao u misli jer predstavlja ono što bi voljela imati. Voljela bi provesti svoj život upravo s osobom koja će se poklopiti u onoj jednostavnoj rečenici, a nadam se da je i sada pored mene, jer zaljubljenost prolazi, ljepota blijedi, a ljubav i zajedništvo oblikuju se izgovorenim riječima i djelima... I njihov smisao ostaje duboko zapisan u svakom od nas...

Dragi moji prijatelji, meni je stvarno žao što češće ne pišem postove, ali što mogu. Pokušavam barem koliko toliko pisati dobre postove, iako ne znam koliko uspijevam obaviti tu moju misiju. Koliko možete vidjeti, stavila sam i jednu pjesmu u box za moju najveću ljubav… Nadam se da vam se sviđa, i naravno, da se sviđa mojoj ljubavi. Ne znam što bih više rekla. Eto, bliži s kraj školske godine, pa uživajte koliko god možete. Iskoristite ovo ljeto najbolje što možete i nemojte žaliti za ničim. I na kraju, želim uputiti jedan veliki pozdrav svim ljudima koji su uvijek uz mene, znaju oni tko su. Sve vas neizmjerno volim i ne želim mijenjati za ništa na ovom svijetu….

nedjelja, 29.04.2007.

Život ide dalje, život brzo prolazi…

Ne, ne... Život ide dalje, život brzo prolazi… Ali još udišem O2 i izdišem CO2. Ali se stvari oko mene mijenjaju. Za neke promijene zna većina vas koji čitate, no ipak dosta toga ne znate, a od mene nećete ni saznati. Kako bi bilo lijepo da ovo malo dulje potraje. Tako je sve idilično, no jednom će zasigurno ta idila nestati. Često se pitam je li ovo sve san, i ako uistinu jest, ne želim se nikada probuditi. Nadam se da je sve to ipak život. Tako da je sigurno da će jednom nestati mene i svega što je bilo oko mene. Jer život je dugotrajan proces umiranja, i na nama ostaje da činimo brze ili spore reakcije. Samo kada napravimo neku neuspješnu reakciju, ne treba žaliti. Mislim da je najbolje u trenutku činiti ono što nam tada padne na pamet, jer ništa, ama baš ništa u se ne ponavlja 2 puta. I sve se možda i može razumjeti unatrag, ali živjeti se mora unaprijed. Nije uvijek ugodno i lako prihvatiti ono što nam se događa, ali u svakom slučaju, zanimljivo je prolaziti kroz sve te stvari. Zapravo, sve treba dolaziti spontano, jer je tada najljepše. Tako bi i ljubav uvijek trebala dolaziti spontano. Ona dođe i prođe, a mi nismo ni svjesni gdje smo i što bismo trebali mijenjati kako bismo je zauvijek zadržali. I čarolija prave ljubavi jest u tome što ne znamo da će joj doći kraj, ili se barem nadamo da će malo dulje trajati. No, ljubav koja je mogla umrijeti nije ni bila ljubav. Jer ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće glazbe. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje. Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo. Kako izgleda biti zaljubljen? ... Odjednom se nađeš u centru svijeta. Počneš sve s nekim dijeliti, razgovaraš bez riječi i sporazumijevaš se mislima. Stalo ti je do nečijeg zadovoljstva. Uživaš u zajedničkom smijehu, čini ti se da ćeš svakog trenutka dodirnuti nebo… No, ako nekoga zaista volimo, trebali bismo ga dolično voljeli, kao da ćemo sutra umrijeti. Ali mislim da bez obzira na to koliko će nešto trajati, trebamo uživati u tome dok traje, jer kad prođe, zasigurno se neće vratiti. I jedino mi možemo utjecati na to, ali ne u potpunosti, jer ako je osuđeno na propast, onda nema pomoći. Ali ipak, da li se ikada zapitamo što smo učinili da potraje? Da budemo sretni? Tako je čudno to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo ponekada nedostaje. Ali takav je život. Pun uspona i padova, samo nije dobro ako se toliko polomimo od pada da se ne uspijemo ustati. Zato živimo kao da ćemo sutra umrijeti, jer nikome nije zagarantirano da će doživjeti sutra – ni starom ni mladom. Stoga budimo sretni ako doživimo sutrašnji dan…

Ljudi moji… znam da od davno već nisam pisala post, jer nisam imala inspiracije. Nije ni ovaj post nešto posebno, ali eto. Jednostavno mi je došlo i napisah tih par redaka. Nadam se da će mi češće dolaziti naleti inspiracije, tako da vi ne budete uskraćeni od mojih ludoumnih postova. Pozdravljam sve vas koji ovo čitate do sljedećeg puta. Nadam se da će biti uskoro… i jedva čekam srijedu, da više napunim tih 17 godina. Ali sutra je ono pravo, barem se nadam da će biti. Pa se onda vidimo sutra i pamet u glavu, kojim nije već…

<	srpanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv